Predsvjesno
| Tema |
| Psihoanaliza |
|---|
.jpeg) |
U psihoanalizi, predsvjesno označava dio psihe koji se nalazi neposredno izvan trenutne svijesti, ali joj prethodi. Sadržaji poput misli i sjećanja smatraju se predsvjesnim ako u datom trenutku nisu aktivno prisutni u svijesti, ali istovremeno nisu ni potisnuti. Zbog toga oni ostaju lako dostupni prisjećanju i mogu relativno lako preći u svjesno stanje. Ovu teorijsku formulaciju Sigmund Freud je izvorno pripisao Josefu Breueru.[1]
U svom topografskom modelu psihe Freud je razlikovao predsvjesno (njemački: Das Vorbewusste) od svjesnog (njemački: Das Bewusste) i nesvjesnog (njemački: Das Unbewusste).[1]
Predsvjesno se također odnosi na informacije koje su dostupne za kognitivnu obradu, iako se u datom trenutku ne nalaze u polju svjesne spoznaje. Jedan od najučestalijih oblika takve obrade jeste priming (kognitivni podsticaj), kod kojeg prethodno izlaganje nekom podražaju utječe na kasniju obradu informacija. Ostali karakteristični primjeri predsvjesne obrade obuhvataju fenomen "na vrhu jezika" i slijepi vid.[2]
Freudov topografski model
[uredi | uredi izvor]Sigmund Freud je 1900. godine, u djelu Tumačenje snova, uveo postavku da nesvjesni um ne predstavlja tek jednostavnu suprotnost svijesti. Prema njegovom shvatanju, unutar psihičkog aparata postoje dvije zasebne sfere izvan neposredne svijesti: nesvjesno i predsvjesno.[3]
Pojam nesvjesnog Freud je rezervisao isključivo za sadržaje koji su nedostupni svjesnom uvidu, dok je termin predsvjesno koristio za područje koje posreduje između nesvjesnog i svjesnog sistema. Predsvjesno djeluje kao svojevrsni filter ili prag koji reguliše pristup sadržaja u svijest, a funkcionalno je povezano i s voljnom kontrolom pažnje i motorike.[3]
Ovu teorijsku razliku Freud je obrazložio sljedećim riječima:
... postoje dvije vrste nesvjesnog – jedna koja se pod često prisutnim okolnostima lako pretvara u svjesno, i druga kod koje je takva transformacija otežana te se ostvaruje samo uz znatan napor ili se možda nikada ne ostvaruje. [...] Nesvjesno koje je samo latentno, pa stoga lako postaje svjesno, nazivamo ‘predsvjesnim’, dok naziv ‘nesvjesno’ zadržavamo za ono drugo.[4]
Kako objašnjava David Stafford-Clark:
Ako je svijest ukupnost svega čega smo svjesni, tada je predsvjesno rezervoar svega onoga čega se možemo prisjetiti, odnosno svega što je dostupno voljnom prisjećanju – svojevrsno skladište pamćenja. Time nesvjesno područje psihičkog života obuhvata primitivnije nagone i impulse koji utječu na naše postupke, a da ih pritom ne moramo biti u potpunosti svjesni, kao i sve značajne sklopove ideja ili sjećanja snažno emocionalno obojenih, koji su nekada bili prisutni u svijesti, ali su naknadno potisnuti, tako da joj više nisu dostupni, čak ni putem introspekcije ili svjesnog nastojanja da ih se prisjetimo.[5]
Freudov izvorni njemački izraz za predsvjesno bio je das Vorbewusste,[1] dok je za nesvjesno koristio termin das Unbewusste.
Karakteristike
[uredi | uredi izvor]Freud je smatrao da se predsvjesno odlikuje sposobnošću provjere stvarnosti, dostupnošću sjećanja koja se mogu prizvati u svijest te, prije svega, povezanošću s verbalnim predstavama (predstavama riječi), što predstavlja osnovnu razliku u odnosu na sadržaje nesvjesnog.[1]
U drugom poglavlju djela Ego i id, Freud objašnjava da se suštinska razlika između nesvjesne i predsvjesne predstave sastoji u tome što su nesvjesne predstave zasnovane na sadržajima koji nisu neposredno dostupni svijesti, dok predsvjesne predstave mogu dospjeti u svijest putem svojih veza s verbalnim predstavama.[6]
Verbalne predstave predstavljaju tragove sjećanja koji su nekada bili opažaji, pa stoga mogu ponovo postati svjesni.[6] Freud je smatrao da se sadržaji nesvjesnog mogu prenijeti u predsvjesno samo ukoliko se uspostave posredne veze između nesvjesne misli i odgovarajuće riječi ili slike prisutne u predsvjesnom.[6]
Odnos prema idu, egu i super-egu
[uredi | uredi izvor]Razlikovanje svjesnog, predsvjesnog i nesvjesnog predstavlja ono što je Freud nazivao topografskim modelom psihe, odnosno podjelom psihičkog života prema nivou dostupnosti sadržaja svijesti.[6] Godine 1923. Freud je, pored ove topografske podjele, razvio i strukturalni model psihe, uvodeći tri međusobno povezana psihička sistema: id, ego i super-ego.[4] Iako se ovi sistemi djelimično preklapaju s podjelom na svjesno, predsvjesno i nesvjesno, oni predstavljaju zaseban način razumijevanja strukture psihe.[4]
Ego predstavlja organizovanu cjelinu psihičkih procesa i najčešće je povezan sa svjesnim funkcionisanjem. Međutim, njegovi dijelovi mogu djelovati i na predsvjesnom nivou, naročito kada kontrolišu ili ograničavaju pristup nesvjesnih sadržaja svijesti. Budući da ego može pružati otpor određenim psihičkim sadržajima, pojedini njegovi aspekti mogu djelovati i izvan svijesti, odnosno biti nesvjesni u dinamičkom smislu.[6]
Id je potpuno nesvjesni dio psihe koji sadrži nagonske težnje, instinkte i potisnute sadržaje. Ego je u stalnoj interakciji s idom nastojeći da njegove zahtjeve uskladi sa zahtjevima vanjske stvarnosti. Prema Freudu, ego predstavlja razum, prosuđivanje i prilagođavanje stvarnosti, dok id predstavlja izvor nagonskih impulsa i duboko ukorijenjenih strasti.[6]
Super-ego predstavlja unutrašnji sistem moralnih normi, vrijednosti i ideala. On se razvija tokom djetinjstva kroz proces socijalizacije i identifikacije s roditeljskim i društvenim autoritetima, a Freud je smatrao da njegovo formiranje u velikoj mjeri zavisi od razrješenja Edipovog kompleksa.[6] Super-ego djeluje kao unutrašnji moralni autoritet koji procjenjuje postupke pojedinca i usmjerava njegovo ponašanje prema usvojenim idealima i društvenim normama.
U terapijskom kontekstu
[uredi | uredi izvor]U kliničkoj praksi, predsvjesni nivo psihičkog funkcionisanja prepoznaje se kao glavno polje neposrednog terapeutskog rada.[7] Budući da se predsvjesni sadržaji, za razliku od duboko potisnutih nesvjesnih sila, mogu bez većih prepreka dovesti u polje svjesne spoznaje, oni predstavljaju materijal koji je najpogodniji za kliničko istraživanje, verbalizaciju i interpretaciju.
U psihoanalitičkom procesu razlikuju se pacijentove predsvjesne transferne fantazije od onih koje pripadaju nesvjesnom sistemu psihe.[8] Predsvjesne transferne fantazije nalaze se na samoj granici osvještavanja i mogu postati dostupne pacijentovom uvidu uz relativno mali napor i usmjeravanje pažnje, dok nesvjesne fantazije zahtijevaju znatno složeniji proces dugotrajne analize i savladavanja odbrambenih mehanizama.
Psihijatar Eric Berne smatrao je da predsvjesno obuhvata znatno šire područje psihičkog života nego što se to obično pretpostavlja. Prema njegovom mišljenju, prenaglašavanje uloge nesvjesnog u tradicionalnoj psihoanalizi dovelo je do toga da i analitičari i pacijenti potcijene stvarni uticaj i važnost predsvjesnih procesa u svakodnevnom funkcionisanju i samoj terapiji.[9]
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- 1 2 3 4 Freud, Sigmund (1963). Rieff, Philip (ured.). General Psychological Theory: Papers on Metapsychology (PDF) (jezik: engleski). New York: Collier Books. Pristupljeno 13. 6. 2026.
- ↑ Sternberg, Robert J.; Sternberg, Karin (2012). Cognitive Psychology (PDF) (jezik: engleski) (6. izd.). Wadsworth, Cengage Learning. ISBN 978-1-111-34476-4. Arhivirano s originala (PDF), 11. 12. 2025. Pristupljeno 14. 6. 2026.
- 1 2 Freud, Sigmund (1953). Strachey, James; Freud, Anna (ured.). The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, Volume V (1900–1901): The Interpretation of Dreams (Second Part) and On Dreams (jezik: engleski). London: Hogarth Press. Pristupljeno 14. 6. 2026.
- 1 2 3 Freud, Sigmund (1933). New Introductory Lectures On Psycho-analysis (jezik: engleski). New York: Carlton House. Pristupljeno 11. 6. 2026.
- ↑ Stafford-Clark, David (1966). What Freud Really Said (jezik: engleski). New York: Schocken Books. Pristupljeno 14. 6. 2026.
- 1 2 3 4 5 6 7 Freud, Sigmund (1966). The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, Volume XIX (1923–1925): The Ego and the Id and Other Works (jezik: engleski). London: The Hogarth Press and the Institute of Psycho-Analysis. Pristupljeno 11. 6. 2026.
- ↑ Casement, Patrick (1985). On Learning from the Patient (jezik: engleski). London ; New York: Tavistock Publications. Pristupljeno 14. 6. 2026.
- ↑ Sandler, Joseph; Dare, Christopher; Holder, Alex (1997). Freud's Models of the Mind: An Introduction (jezik: engleski). London: Karnac Books. ISBN 978-1-85575-167-5. Pristupljeno 14. 6. 2026.
- ↑ Berne, Eric (1974). What Do You Say After You Say Hello?: The Psychology of Human Destiny (jezik: engleski). Bantam Books. Pristupljeno 14. 6. 2026.
Dodatna literatura
[uredi | uredi izvor]- Virginia Hamilton, The Analyst's Preconscious (1996), ISBN 978-0881632217 (Digitalizovano na Google Books)
