Nacrt:Tarusa
Sadržaj članka ili odjeljka izgleda kao strojni prijevod. (Rasprava) |
| Tarusa | |
|---|---|
| Таруса | |
Tarusa | |
| Država | |
| Oblast | |
| Prvi spomen | 1241. |
| Visina | 154 m |
| Koordinate | 54°33′N 36°17′E / 54.550°N 36.283°E |
| Stanovništvo (2018.) | |
| • Entitet | 32,632 |
| Vremenska zona | Moskovsko vrijeme (UTC+4) |
| Poštanski broj | 248xxx |
| Pozivni broj | +7 4842 |
| Stranica | www.kaluga-gov.ru |
Položaj Kaluške oblasti u Rusiji | |
Tarusa (rus. Таруса) je grad u Rusiji u Kaluške oblasti. Leži na rijeci Oki, 121 kilometara jugozapadno od Moskve.
Ime potječe od rijeke Tarusa, pritoke Oke. [1].
Postoji i lingvističko-povijesna verzija da naziv „Tarusa“ potječe od pojma „Ta Rus“, što znači „Ta Rusija“ ili „Druga Rusija“ - na temelju činjenice da je Tarusa stoljećima bila središte neovisne kneževine Tarusa i dio veće kneževine Černigov, koja je nastala podjelom Kijevske Rusije na dva glavna dijela, pri čemu je rijeka Dnjepar služila kao granica između dvije države. Također, ta kneževina Černigov bila je neovisna u odnosu na Moskovsku kneževinu, što zapravo znači da je iz moskovskog gledišta bila „Druga Rusija“. To je postalo posebno očito kada je u XV. stoljeću kneževina Tarusa postala dio Litvanskog kraljevstva, čineći je „Drugom Rusijom“ iz svih gledišta. [2]
Poznato je da Tarusa postoji od 1246. godine. [3]
U 16. stoljeću utvrđen je bedemima i rovovima u obrani od krimskih Tatara i Nogajske horde. [4]
U XVIII. stoljeću Katarina Velika je rekonstruirala Tarusu prema općem planu, s ogromnim Sobornim trgom u središtu i prekrasnim Soborom (crkvom). Iz središta su se sve ulice Taruse pravilnim putem protezale. Veličanstveni dizajn grada Katarine Velike još je uvijek sačuvan i vidljiv. [5] | Početkom XX. stoljeća, Tarusa je postala dom obitelji Ivana Cvetajeva - osnivača Muzeja likovnih umjetnosti Puškina u Moskvi, njegove kćeri Marine Cvetajeve - poznate pjesnikinje tragične sudbine. Poznati ruski slikar Viktor Borisov-Musatov često je boravio i slikao u Tarusi i tamo je pokopan. Tarusa je dobila nadimak "ruski Barbizon na rijeci Oki" i postala je popularno mjesto za mnoge slikare, uključujući Mikhaila Vrubela, Konstantina Korovina, Valentina Serova, Nikolaja Krymova, Leva Lagoria i Vasilja Polenova.[6].
Sovjetska vlada u Tarusi uspostavljena je 27. prosinca 1917. U sljedećim godinama sve gradske crkve su zatvorene, a na središnjem trgu podignut je spomenik Josifu Staljinu. Tijekom Drugog svjetskog rata, njemačke trupe približile su se Tarusi i zauzele je na putu prema Moskvi. Nijemci su okupirali grad između 24. listopada i 19. prosinca 1941. Nakon toga, grad je ponovno zauzela Crvena armija koja je zimi prešla rijeku Oku pod njemačkom vatrom i napala njemačka uporišta na višoj obali Oke. Ostaci gradskih utvrda i gradskog zida i danas se mogu vidjeti u parku zajednice u blizini katedrale Petra i Pavla. [7]

Kada je Staljin umro 1953. i mnogi bivši politički zatvorenici pušteni na slobodu, još uvijek se nisu mogli vratiti u svoja prijašnja prebivališta, jer su im sovjetski zakoni i dalje zabranjivali život bliže od 101 kilometra od Moskve, Lenjingrada i svih velikih gradova. Stoga su morali birati male gradove izvan ove zone od 101 kilometra, a Tarusa je postala jedno od takvih mjesta. Među prvima koji su se ovdje naselili bili su bivši zatvorenici Gulaga, pjesnik Arkady Steinberg i slikar Boris Sveshnikov, a zatim mnogi drugi poput Anatolija Marčenka, Larise Bogoraz, Gleba Yakunina, Pavela Litvinova, Aleksandra Ginzburga, Andreja Amalrika, Sergeja Kovaljeva, Zoje Krahmalnikove, Leva Kopeljeva i Fride Vigdorove. Knjiga Tarusa - 101. kilometar autorice Tatjane Melnikove posvećena je životima i sudbinama disidenata koji su živjeli u Tarusi. [8]
Nakon što je Hruščov 1956. proglasio svoju politiku destaljinizacije i nakon što su prethodna ograničenja postupno ukinuta, mnogi od ljudi koje su sovjetske vlasti represirale i dalje su radije ostali u Tarusi. Njegovali su duh slobode i emancipacije, živjeli su visoko intelektualnim i duhovnim životom, pokušavajući nadoknaditi desetljeća izgubljena u zatvoru. Privučeni tim posebnim duhom slobode i aurom slobodoumlja, mnogi predstavnici moskovske inteligencije, opterećeni pretjerano krutim okvirom sovjetske stvarnosti, bili su privučeni Tarusom.[9]
Tako je nastala jedinstvena unija starih i novih disidenata i predstavnika slobodoljubive inteligencije iz redova šezdesetoraca koji su im se rado pridružili, što je odredilo lice i prevladavajući identitet Taruse sljedećih desetljeća. Velike kulturne figure koje su djelovale kao središta privlačenja, gravitacije i komunikacije bili su poznati pisac Konstantin Paustovsky, udovica pjesnika Osipa Mandeljštama - Nadežda Mandeljštam, pjesnik Nikolaj Zabolocki, Nikolaj Otten, Vladimir Golišev, pjesnik Arkady Steinberg i njegova dva sina - umjetnici Eduard Steinberg i Boris Steinberg. [10]
Godine 1961., pisac Konstantin Paustovsky i pjesnik Arkady Steinberg borili su se za objavljivanje poznatih Tarusinih stranica, koje su postale jedina knjiga u Sovjetskom Savezu koja je izbjegla cenzuru centralne partije u Moskvi i ponudila svoje stranice raznim slobodnomislećim i disidentskim piscima. Nakon što je knjiga objavljena, proglašena je ideološki štetnom i uklonjena iz svih knjižara i knjižnica. Ravnatelj izdavačke kuće Kaluga ukoren je, glavni urednik je otpušten, a uslijedile su i druge represije. Tek je Paustovskijev osobni apel Nikiti Hruščovu zaustavio val daljnjih represija. Ipak, Tarusine stranice postale su značajan i smislen događaj u sovjetskoj književnosti. Knjiga je javnosti predstavila autore poput Bulata Okudžave, Vladimira Maksimova, Fride Vigdorove, Nadežde Mandeljštam i Nauma Koržavina, koji su u kasnijim godinama uživali ogromnu popularnost.[11]
Zbog svog položaja na slikovitoj rijeci Oki, bogatog umjetničkog života i mnogih talentiranih slikara koji su tradicionalno naseljavali i radili u Tarusi, grad nosi neslužbeni naziv „Ruski Barbizon na Oki“. Razlog tome je što nigdje drugdje u blizini Moskve nitko nije mogao pronaći tako tipično i dirljivo ruska mjesta u svom krajoliku kao oko Taruse. Tarusa je poslužila kao živo utjelovljenje, personifikacija i inkarnacija nevjerojatnog ruskog krajolika i sve njegove lirske snage, raznolikosti i mekoće.[12]
Grad ima niz popularnih umjetničkih muzeja - Galeriju slika grada Tarusa, koja je podružnica Regionalnog muzeja umjetnosti Kaluga, a može se pohvaliti bogatom kolekcijom klasičnih ruskih umjetnika poput Borisa Kustodijeva, Nikolaja Krymova, Ivana Ajvazovskog, Leva Lagoria i Vasilija Polenova. Tu su i Regionalni muzej lokalne predaje Tarusa i Muzej obitelji Cvetajev.
Tijekom XX. stoljeća Tarusa je postala središte progresivnih avangardnih slikara koji su željeli prihvatiti lekcije Picassa, Braquea, Maleviča i Kandinskog, kako bi se prilagodili najprogresivnijim tendencijama zapadne i međunarodne umjetnosti. Od destaljinizacije 1950-ih, Tarusa je postala svojevrsno gravitacijsko središte za njih. To je posebno bilo istinito nakon što su Hruščov i drugi partijski čelnici doslovno uništili gravitaciju prema avangardnom slikarstvu 1962. nakon izložbe u Manježu, nakon koje su mnogi znatiželjni umjetnici ostali iza rakova sovjetske službene umjetnosti.[13]
Nakon uništenja izložbe Buldožera u Moskvi 1974. godine, slobodni umjetnici također su otišli ili u egzil na Zapad ili u unutarnji egzil u Tarusu, gdje su mogli stvarati daleko od službenog nadzora i kontrole te se slobodno izražavati u slikarstvu i kiparstvu. Najznačajnije osobe među progresivnim nekonformističkim umjetnicima sa sjedištem u Tarusi bili su Boris Sveshnikov, Valentin Vorobyov, Eduard Steinberg, Jury Zheltov, Igor Vulokh, Ülo Sooster, Eduard Gorokhovsky, Evgeny Rukhin, Boris Zhutovsky, Ivan Chuikov, Mikhail Roginsky, Alexander Kharitonov, Vasily Sitnikov. [14]
Tarusa ima tvornicu umjetničke keramike, dio Ruskog instituta za istraživanje svemira i tvornicu mlijeka.
Tarusa ima dva groblja: Staro groblje i Novo groblje. Na Starom groblju pokopani su pisac Konstantin Paustovsky, kipar Vasilij Vatagin, kći Marine Cvetajeve Ariadna Efron, slikar Eduard Steinberg, graditelj Sergej Krutilin i spisateljica Nadežda Krandijevskaja.[15]
- Glavni dio katedrale
- Tarusa Centar za vjenčanja
- Centar za vjenčanja Tarusa u staroj vili
- Kuća zimi
- Nova škola
- Reference
- ↑ Gostunsky Nikolay. Tarusa - an ancient city on the Oka. Moscow, Nauka Publishing House, 1965. (Гостунский Николай. Таруса - древний город на Оке. Москва, издательство "Наука", 1965 г.). pp. 9–11
- ↑ Gostunsky Nikolay. Tarusa - an ancient city on the Oka. Moscow, Nauka Publishing House, 1965. (Гостунский Николай. Таруса - древний город на Оке. Москва, издательство "Наука", 1965 г.). pp. 12–17
- ↑ Gostunsky Nikolay. Tarusa - an ancient city on the Oka. Moscow, Nauka Publishing House, 1965. (Гостунский Николай. Таруса - древний город на Оке. Москва, издательство "Наука", 1965 г.). pp. 7–8
- ↑ Виктор Михайлович Кашкаров. Конинский удел Тарусского княжества. - «Калужская старина», т. 2, кн. I. Калуга, 1902 (Viktor Mikhailovich Kashkarov. Koninsky appanage of the Tarusa principality. - "Kaluga antiquity", vol. 2, book I. Kaluga, 1902). pp. 584–585
- ↑ Иван Бодров. Приокские дали. Москва, Издательство Московский рабочий, 1964 (Ivan Bodrov. Oka Dali. Moscow, Moskovsky Rabochiy Publishing House, 1964). pp. 18–20
- ↑ Marina Tsvetaeva: The Woman, Her World, and Her Poetry (1985). Simon Karlinsky, Cambridge University Press p18 ISBN 9780521275743. pp. 221–225
- ↑ Melnikova Tatyana Petrovna. Tarusa - 101st kilometer. Moscow, Vozvrashchenie Publishing House, 2007. (Мельникова Татьяна Петровна. Таруса - 101й километр. Москва, Издательство «Возвращение», 2007 год) ISBN 978-5-7157-0214-2). pp. 13–14
- ↑ Melnikova Tatyana Petrovna. Tarusa - 101st kilometer. Moscow, Vozvrashchenie Publishing House, 2007. (Мельникова Татьяна Петровна. Таруса - 101й километр. Москва, Издательство «Возвращение», 2007 год) ISBN 978-5-7157-0214-2). pp. 22–25
- ↑ Applebaum, Anne (2003). Gulag: A History. Doubleday. ISBN 978-0-7679-0056-0. pp. 191–193
- ↑ Memories of Arkady Steinberg. "He Lived Among Us..." Moscow, 2008 (Воспоминания об Аркадии Штейнберге. «Он между нами жил...» Москва, 2008). pp. 45–47
- ↑ Odessa — Moscow — Odessa. Southwest Wind in Russian Literature. Moscow, 2014 (Одесса — Москва — Одесса. Юго-западный ветер в русской литературе. М., 2014). pp. 21–23
- ↑ "No Love Without Poetry: The Memoirs of Marina Tsvetaeva's Daughter", published by Northwestern University Press, August 2009). pp. 18–21
- ↑ Karlinsky, Simon and Appel, Alfred (1977). The Bitter air of exile: Russian writers in the West, 1922–1972. University of California Press ISBN 978-0-520-02895-1. pp. 150–153
- ↑ Memories of Arkady Steinberg. "He Lived Among Us..." Moscow, 2008 (Воспоминания об Аркадии Штейнберге. «Он между нами жил...» Москва, 2008). pp. 146–149
- ↑ Аркадий Штейнберг. Избранное. «Библиотека для избранных», 2017. pp. 11–13
- Izvori
- Marina Tsvetaeva: The Woman, Her World, and Her Poetry (1985). Simon Karlinsky, Cambridge University Press p18 ISBN 9780521275743
- Applebaum, Anne (2003). Gulag: A History. Doubleday. p. 446. ISBN 978-0-7679-0056-0.
- Karlinsky, Simon and Appel, Alfred (1977). The Bitter air of exile: Russian writers in the West, 1922–1972. p72 University of California Press ISBN 978-0-520-02895-1
- Fleishman, Lazar (1990). Boris Pasternak: The Poet and His Politics. Harvard University Press. ISBN 978-0-674-07905-2.
- Slater, Maya, ed. (2010). Boris Pasternak: Family Correspondence 1921–1960. Hoover Press. ISBN 978-0-8179-1025-9.
- Osipov, Maxim (May 16, 2022). "Cold, Ashamed, Relieved: On Leaving Russia". The Atlantic. Retrieved February 11, 2023.
- Stalin and the Kirov Murder. (1987) New York: Oxford University Press. ISBN 978-0195055795.
- The Great Terror: A Reassessment. (2008) Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0195317008.
- Figes, Orlando (2007). The Whisperers: Private Life in Stalin's Russia. London: Allen Lane. ISBN 978-0713997026.
- Fitzpatrick, Sheila (2017). On Stalin's Team : The years of Living Dangerously in Soviet Politics. Princeton: Princeton University Press. ISBN 978-0691175775.
- Harris, James (2017). The Great Fear: Stalin's Terror of the 1930s. Oxford University Press. ISBN 978-0198797869.
- Koestler, Arthur (1940). Darkness at Noon.[ISBN missing]
- Solzhenitsyn, Aleksandr I. (1973). The Gulag Archipelago, 1918–1956: In Three Volumes. New York: Harper and Row.
- "The Scale and Nature of Stalinist Repression and its Demographic Significance: On Comments by Keep and Conquest" (PDF). Europe-Asia Studies. 52 (6): 1143–1159. doi:10.1080/09668130050143860. PMID 19326595. S2CID 205667754.
- A. Artizov, Yu. Sigachev, I. Shevchuk, V. Khlopov under editorship of acad. A. N. Yakovlev. Rehabilitation: As It Happened. Documents of the CPSU CC Presidium and Other Materials. Vol. 2, February 1956–Early 1980s. Moscow, 2003.
- Colton, Timothy J. (1998). Moscow: Governing the Socialist Metropolis. Belknap Press. ISBN 978-0-674-58749-6.
- Conquest, Robert (1973) [1968]. The Great Terror: Stalin's Purge of the Thirties (Revised ed.). London: Macmillan. ISBN 978-0-02-527560-7.
- Hoffman, David L., ed. (2003). Stalinism: The Essential Readings. Oxford: Blackwell Publishers. ISBN 978-0-631-22890-5.
- Lyons, Eugene (1937). Assignment in Utopia. Harcourt Brace and Company.
- Merridale, Catherine (2002). Night of Stone: Death and Memory in Twentieth-Century Russia. London: Penguin. ISBN 978-0-14-200063-2.
- Tzouliadis, Tim (2008). The Forsaken: An American Tragedy in Stalin's Russia. London: Penguin. ISBN 978-1-59420-168-4.
- Reference
- Izvori
predloškom {{subst:Brisati}}, a brisanje raspraviti u Raspravama o brisanju.