Nikola Reiser
| Nikola Reiser | |
| 20. stoljeće | |
|---|---|
| Rođenje | Samobor, 14. listopada 1918. |
| Smrt | Zagreb, 23. ožujka 2010. |
| Nacionalnost | hrvatsko |
| Vrsta umjetnosti | slikarstvo |
| Nagrade | Nagrada Vladimir Nazor za likovnu umjetnost |
Nikola Reiser (Samobor, 14. listopada 1918. – Zagreb, 23. ožujka 2010.) bio je hrvatski akademski slikar.
Nikola Reiser rodio se 14. listopada 1918. u Mirnovcu kraj Samobora, od roditelja Nikole Reisera i Zdenke r. Sušnik, a umro je u Zagrebu 23. ožujka 2010. Djetinjstvo je proveo u obiteljskoj kuriji izgrađenoj u 16. stoljeću, kasnije dograđivanoj i renoviranoj.[1] Otac mu je bio doktor filozofije, profesor zemljopisa i povijesti, umjetnički i glazbeno obrazovan, a bavio se gospodarstvom na svojemu imanju. U njoj je proveo djetinjstvo i ranu mladost. Hrvatski slikar Zlatko Prica, inače Reiserov najbolji prijatelj, oženio je Reiserovu sestru Zdenku.
Nikola Reiser pučku školu je polazio u Samoboru, potom gimnaziju u Sisku pa u Zagrebu u današnjoj Križanićevoj ulici, a školske godine 1936./37. iz Mirnovca svakodnevno putuje u Zagreb gdje pohađa gimnaziju na današnjem Rooseveltovom trgu. U to vrijeme počinje crtati, pretežito kopirajući iz knjiga Holbeina, Rubensa, El Greca, ali i po prirodi. Iz 1937. godine potječe i portret oca rađen ugljenom i kredom. Nakon mature 1938. godine upisuje studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji napušta naredne školske godine kada je položio prijamni ispit i upisao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Profesori su mu bili Krsto Hegedušić, Omer Mujadžić i Vladimir Becić, a diplomirao je kod Otona Postružnika.

Godine 1943. odlazi u partizane. Tijekom ratnih godina stalno crta, pa se ti crteži mogu shvatiti i kao svojevrsni ratni dnevnik, jer su slike boraca, ranjenika i prijatelja bez konvencionalne herojizacije i ideoloških stereotipa. Početkom 1944. godine odlazi u Topusko, gdje s grupom umjetnika djeluje u Kulturno-umjetničkom odsjeku ZAVNOH-a, a godinu dana kasnije s grupom umjetnika stiže u Šibenik.
Nakon rata, 1945., vraća se u Zagreb, gdje iste godine diplomira na Akademiji u klasi prof. Oton Postružnika. Godine 1949/50. boravi u Parizu gdje pohađa Academie Julian. Godine 1957. provodi studijska putovanja po Italiji i Njemačkoj. Godine 1960. boravi nekoliko mjeseci u Njemačkoj, gdje puno radi i izlaže. Od 1966. do 1969. boravi po nekoliko mjeseci godišnje u Švedskoj (Stockholm, Kristianstad, Malmo, Norrkoping) gdje pretežito radi portrete. Od 1969. godine do umirovljenja 1985. predaje na Akademiji likovnih umjetnosti, smjer Slikarstvo. Od 1988. g. vodi s Ljubom Ivančićem Majstorsku radionicu. Redoviti je član HAZU.
Njegovo naoko čvrsto poštovanje pravila tradicionalnih žanrova često dovodi do apsurda u čemu se opet prepoznaje umjetnikova latentna subverzivna priroda.[2]

Želeći otići tiho, onako kako je i živio posljednjih godina, akademik Reiser umro je u bolnici na Svetom Duhu u 92. godini. Posljednji ispraćaj Nikole Reisera bio je u četvrtak 25. ožujka 2010. godine u najužem krugu obitelji.
Dobitnik je brojnih nagrada u zemlji i inozemstvu. Od 1944. godine do danas sudjelovao je na više od 300 skupnih izložbi, a bio je zastupljen na Biennalima u Veneciji, Krakowu i New Yorku, te na svjetskoj izložbi u Montrealu, Torontu, Firenzi i Bruxellesu. Imao je oko 80 samostalnih izložbi u domovini, Europi, SAD-u i Kanadi.
Drug Reiser je dobio Nagradu grada Zagreba (1958.), Srebrnu plaketu Premio di pitturagrada Faenze (1963.), Nagradu Plavog salona, Zadar (1964.), Prvu nagradu jugoslavenske likovne jeseni za akvarel, Sombor (1964.), Nagradu IV. biennala jugoslavenske grafike, Zagreb (1966.), Nagradu Moderne galerije, Rijeka (1985.), Paletu Slave Raškaj, Karlovac (1986.), Nagradu ZAVNOH-a (1990.) i Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo (1999.).
Samoborsko Gradsko vijeće usvojilo je uoči proslave Dana Grada 2009. g. prijedlog o proglašenju akademskog slikara Nikole Reisera počasnim građaninom grada. Budući da nije mogao doći na svečanu sjednicu Gradskog vijeća, Nikoli Reiseru gradski su čelnici povelju uručili u njegovom zagrebačkom domu na Zrinjevcu na njegov 91. rođendan, 14. listopada.[3]
- ↑ Arhivirana kopija. Arhivirano iz originala na datum 26. ožujka 2010.. Pristupljeno 26. ožujka 2010.
- ↑ Iz arhive Umjetničkog paviljona u Zagrebu
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-05. Pristupljeno 2009-10-28.