Turcizam

Turcizmi ili orijentalizmi su usvojenice sa turskog jezika odnosno one riječi srpskohrvatskog jezika koje su u srednjem vijeku ušle u govor i pismo putem osmanskog turskog jezika.

Vidi detaljno u članku : Lista turcizama u srpskohrvatskom jeziku

Obično se kažu turcizmi ili orijentalizmi mada postoje dvojbe među stručnjacima o njihovom nazivu^[1]. Turcizam ne implicira isključivo riječi izvornog turskog ili turkijskog podrijetla jer većina njih su usvojenice i u samom turskom jeziku, pretežito iz perzijskog, grčkog i arapskog jezika. Neke riječi su iz arapskog i/ili farsiskog tako da im je turski jezik služio kao vektor prenosilac^[1], druge su izvorno turske, dakle srednjoazijske, dok postoje i prividni turcizmi, riječi koje su arapske ili perzijske, koje su ušle u srpskohrvatski ali putem drugih jezika (italijanskog, na primjer)^[1] ili, još, postoje riječi koje su ušle u srpskohrvatski u turskom obliku ali su na primjer grčkog podrijetla^[1].

No, svakako u baštini današnje štokavice one postoje, dnevno se upotrebljavaju, pa čak neke nemaju pravog sinonima^[1]. Na primjer, prvobitne riječi koje su turcizmi su bakar, ili riječ boja za koju bi mogući sinonimi bili germanizam farba, ili latinizmi kolur, tinta i pigment, koji nam isto dolaze preko njemačkog. Boja se češće upotrebljava.

Turcizmi u štokavici nastaju u vremenskom rasponu što otprilike ide od 1389. do 1913. ^[2], kada je Osmansko carstvo imalo pokrajinu na Balkanskom poluotoku zvanu Rumelija; a obilježiti točan prostor je teško, prvenstveno zato što je jezik dinamičan ljudski fenomen, drugo, zato što je bilo brojnih seoba na prostoru između Dunava i Jadranskog mora, treće, zato što je taj prostor dugo služio kao pogranični pojas između dva carstva u ratnom stanju.

Vrlo su česti u štokavici koja se govori u Bosni i Hercegovini, tako da po običaju jedna osobina bosanskog govora su mnogobrojni turcizmi. Uprirođeni su i u hrvatskom^[1], srpskom i crnogorskom govornom prostoru, mada se pojavljuju nešto manje na sjevernim djelovima Hrvatske. Vrlo ih malo ima u čakavskom i kajkavskom narjećju. U bivšoj Federativnoj Jugoslaviji i drugi jezici su imali turcizama (albanski, makedonski), a najmanje ih je u bilo u slovenskom i mađarskom.

Mnogi su turcizmi prihvaćeni u standardnom jeziku, neki su rasprostranjeni samo regionalno i dijalektalno, a neki su potisnuti iz upotrebe. Neki turcizmi nisu ušli u standardni jezik ili se osjećaju kao strane riječi.

Budući da turski sadrži glasove kojih u srpskohrvatskom nema, pri posuđivanju je došlo do nekih glasovnih promjena, koje se uglavnom svode na prilagođavanje turskih glasova ö, ü, ı kojih nema u srpskohrvatskom. Neke riječi su dobile nastavke da bi odgovarale srpskohrvatskim imenicama ženskog roda (npr. čarapa, kula, kutija, rakija).

Među turcizmima vrlo često imamo turske sufikse –luk, –ci, –li koji su štokavski oblik za turske –lik, –çi, –li^[3]. Usto vrlo često se pojavlja i perzijski sufiks –dār^[3]. Drugi prepoznatljivi sufiksi su:

• –ak;
• –hana;
• –ija;
• –suz;
• –uk.

Turkolog Amina Šiljak-Jesenković ističe kako postoji broj riječi (kamiondžija, bezobrazluk) koje nisu turcizmi ali su dobile turski oblik sufiksa^[4] tako da utjecaj turskog jezika na srpskohrvatski je u djelu i u morfologiji riječi, pa i na drugim lingvističnim razinama. Detaljnije o tome govori istraživanje Hanke Vajzović^[4] (Orijentalizmi u knjizevnom djelu, 1999).

U prvom izdanju Vukovog riječnika (1818) od 26.270 riječi bilo je oko 2.500 turcizama^[5][6] (~9,5%) a u drugom izdanju (1852) u kojem po procjeni je bilo 40.000 riječi, turcizmi su bili oko 3.700^[5][6] (~9,25%).

Orijentalista Olga Zirojević smatra da se u prošlosti upotrebljavao daleko veći broj – više od 8.000 – turcizama u srpskom jeziku nego danas^[7][8]. Akademik Mirjana Teodosijević procjenjuje da je trenutno u upotrebi oko 3.000 turcizama u srpskom jeziku^[8].

Prvi rječnik turcizama u Srbiji je napisao 1884. Đorđe Popović-Daničar i zvao se Turske i druge istočanske reči u našem jeziku. Knjiga sadrži oko 6.000 riječi.^[9] Početkom 1930-ih je akademik Dušan Marjanović sastavio zbirku turcizama sa oko 5.000 riječi^[9].

Prvi rad Abdulaha Škaljića izlazi 1957. godine (Turcizmi u narodnom govoru i narodnoj književnosti Bosne i Hercegovine) a 1965. se pojavljuje njegov čuveni rječnik Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku koji sadrži 8.742 riječi.^[9][10]

Također Škaljić tvrdi da je današnjem govoru ostalo oko 3.000 turcizama^[9].

U srpskom Semantičko-derivacionom rečniku se broji 1.131 turcizama^[11] kojima je zabilježeno 5.272 derivata a 1.479 leksema nisu derivaciono razvijane, što ukupno čini 7.882 obrađenih riječi^[11]. Po drugim istraživanjima danas ima oko 3.000 turcizama u srpskom književnom jeziku^[11].

Stoga, možemo procijeniti da u srpskome jeziku korpus turcizama se kreće između 8.000 nekadašnjih (17. i 18. stoljeće) do 3.000 danas preostalih turcizama.

U akademskom istraživanju na hrvatskom dialektološkom polju, Vranić i Zubčić su analizirale korpus u kojem se pojavljuje 118 turcizama u ukupno 660 frazema. U tom broju, u podskupini štokavskih govora broji se 109 turcizama u 443 frazema.^[12] Stoga najveći broj turcizama studija pronalazi u frazemima štokavskih govora, ali sa nejednakom distribucijom. Najviše je turcizama zabilježeno u govorima Dalmatinske zagore (39%), u slavonskim govorima (36%) i u ličkim govorima (25%)^[12].

Vidi takođe: Lista turcizama u srpskohrvatskom jeziku

Neki primjeri za turcizme ušle u standardni jezik:

• Semantičko-derivacioni rečnik, Novi Sad, Filozofski fakultet. Odsek za srpski jezik i lingvistiku, 2003–2006.
• Buljan-Klapirić Dalibor, Turcizmi u govoru i narodnim pjesmama Imotske krajine, Imotski, Udruga Raosovi Dani, 2001.
• Nosić Milan, Rječnik posuđenica iz turskog jezika, Rijeka, Maveda, 2005), ISBN 953-7029-01-8
• Skok Petar, Prilozi proučavanju turcizama na srpskohrvatkom jeziku, časopis »Slavia«, ročnik XV (1937—1938), Praha, str. 166—190.
• Škaljić Abdulah, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo, Svjetlost, 1966.
• Vajzović Hanka, Orijentalizmi u knjizevnom djelu: Lingvisticka analiza, Sarajevo, Institut za jezik u Sarajevu, 1999.
• (fr) Marinkovitch, Louka (1882). Vocabulaire des mots persans, arabes et turcs introduits dans la langue serbe avec un exposé de la litterature serbe. Berlin: Unger Frères.