Prijeđi na sadržaj

Jozef Binder

Izvor: Wikipedija
Jozef Binder
Datum rođenja21. januara 1870.
Mesto rođenjaŽitište
 Austrougarska
Datum smrti22. januara 1960. (90 god.)
Mesto smrtiZrenjanin
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
Profesijazanatlija–krojač, novinar, revolucionar
Član KPJ od1919.

Jozef Binder (ćirilica: Јозеф Биндер; nemački: Josef Binder; Žitište, 21. januara 1870. – Zrenjanin, 22. januara 1960.) je bio jugoslovenski komunistički revolucionar nemačkog porekla i jedan od utemeljivača radničkog pokreta u Velikom Bečkereku.

Biografija

[uredi | uredi kod]

Binder je rođen u Žitištu (tada Begaszentgyörgy) 21. januara 1870. godine, u nemačkoj porodici. Pored nemačkog, od malih nogu je govorio i mađarski, koji mu je bio praktično kao drugi maternji, i kojim se nemačka zajednica u Banatu obilato koristila. Sa pet godina oboleo je od dečije paralize, zbog čega je celog života šepao.

Kao što je bilo često za decu iz seljačkih porodica, Binder je vrlo rano počeo da radi, i zbog posla se brzo otisnuo u svet. Živeo je u Budimpešti, Beču, Minhenu, Berlinu i Parizu. Kao radnik-pečalbar došao je u dodir sa marksističkim idejama i postao je socijalista. Bio je aktivan član Socijaldemokratske partije Ugarske i Socijaldemokratske partije Nemačke.

1896. godine, dvadesetšestogodišnji Binder vraća se u rodni kraj i trajno se nastanjuje u Velikom Bečkereku. Tamo je godinu dana ranije osnovan prvi ogranak Socijaldemokratske partije Ugarske.[1] Binder je tad već bio iskusan sindikalni organizator koji u Bečkerek sa sobom donosi marksističku periodiku i knjige. Radi kao samostalni zanatlija, ali se učlanjuje u Sindikat krojačkih radnika i osniva socijalistički kružok. Početkom dvadesetog veka, Binder je bio deo rukovodstva Socijaldemokratske partije Ugarske za Veliki Bečkerek. U rukovodstvu su sa njim bili još i tipografski radnik József Schmidt, autor prvog socijalističkog agitatorskog priručnika u Banatu, moler i dirigent radničkog hora Ferenc Feketics, zidari Ferenc Jigel i Pál Köves (Köves je bio učitelj ali je izgubio posao zbog socijalističke aktivnosti), dok je sekretar organizacije bio Mihajlo Kostić. 1908. godine, na kongresu Socijaldemokratske partije za Torontalsku županiju, Binder je izabran za člana partijskog odbora županije.[2]

U januaru 1914. godine, malo pred izbijanje Prvog svetskog rata, Binder postaje vođa partijske organizacije u Velikom Bečkereku.[3] Organizacija je bila na pacifističkoj poziciji i njena aktivnost je sa izbijanjem rata značajno ograničena, kao i aktivnost svih nezavisnih političkih organizacija u Austro-Ugarskoj. Binder postepeno obnavljana radnički pokret počevši od januara 1917. godine, kada je ponovo počeo sa radom sindikat grafičkih radnika.[4] Polovinom 1917. godine Binder obnavlja i druge sindikate, a potom i partijsku organizaciju, čiji rad je bio zabranjen godinama.[5] Organizuje ilegalne antiratne demonstracije za Prvi maj i partijsku konferenciju u avgustu iste godine. 1918. godine ponovo pravi prvomajske antiratne demonstracije, a organizuje i ishranu radničkog stanovništva Bečkereka, koje je zbog rata i nemaštine bilo na ivici gladi. U okolini Bečkereka tada se pojavljuje "zeleni kadar", odnosno naoružane seljačke grupacije uperene protiv vlasti i aristokratije. Binder nije radio na uspostavljanju veza sa seljaštvom, što mu je kasnija marksistička istoriografija zamerala.[6] Kada je u novembru 1918. godine u Mađarskoj proglašena republika koju je predvodio Mihály Károlyi, u Bečkereku je organizovano Mađarsko nacionalno veće, u kom su trećinu od trideset mesta držale socijaldemokrate, na čelu sa Binderom.

Komunistički revolucionar

[uredi | uredi kod]
Zgrada restorana Ellmer u Melenačkoj ulici, u kojoj su se do 1920. godine održavali radnički zborovi i u kojoj se nalazilo uredništvo lista Közakarat.

Iako je krajem 1918. godine bio na umerenoj poziciji podrške Mađarskoj Republici, 1919. godine Binder je jedan od glavnih pristaša osnivanja Komunističke partije i njenog pristupanja Trećoj internacionali.[7] U vreme Mađarske Sovjetske Republike, bečkerečki komunisti pod Binderovim rukovodstvom organizuju štrajkove solidarnosti i pokušavaju da se povežu sa rukovodstvom Komunističke partije Mađarske. U potpuno otvorenoj situaciji, kada još nije bilo izvesno kome će pripasti Banat, Binder odlazi i u Temišvar, gde predstavlja bečkerečke socijaliste na kongresu koji je trebao da ujedini sve sindikalne organizacije Banata.[8] Kako ističe Danilo Kecić, ovo je zapravo bilo ujedinjenje prvenstveno nemačkih radničkih organizacija, i moguće da je bilo shvaćeno kao korak u borbi za svojevrsnu autonomiju Banata u kojoj god državi da se on posle rata nađe, jer se sve ovo događalo neposredno nakon pada Banatske Republike.[9] Kada je, u julu 1919. godine, postalo izvesno da će doći do kraha Mađarske revolucije, Binder donosi odluku da se bečkerečka organizacija poveže sa beogradskom centralom Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista). Nakon toga, Binder je izabran za predsednika bečkerečke organizacije sada već jugoslovenske partije, a sindikalna organizacija pristupila je Centralnom radničkom sindikalnom veću Jugoslavije.[10] Krajem 1919. godine, Binder u Bečkereku pokreće komunističke novine na mađarskom jeziku pod nazivom Közakarat ("Opšta volja"), koje su izlazile u tiražu od 2.800 primeraka. List je šokirao bečkerečko građanstvo, koje je protiv njega pokrenulo aktivnu kampanju, te je već 29. januara 1920. godine zabranjen intervencijom lokalnih vlasti.[11][12]

U proleće 1920. godine, Binder je bio jedan od glavnih organizatora niza radničkih štrajkova, uključujući i veliki štrajk železničara u aprilu koji je paralizovao celu državu.[13] U junu 1920. godine održan je Vukovarski kongres, na kom je SRPJ(k) promenila ime u Komunistička partija Jugoslavije i pristupila Komunističkoj internacionali. Binder je podržao novu orijentaciju i postao jedna od vodećih ličnosti nove partije. Prema nekim izvorima, Binder je čak i bio delegat na Vukovarskom kongresu, ali ovo nije potvrđeno.[14] Na sastanku partijske organizacije Bečkereka 20. jula izabran je za mesnog vođu partije zajedno sa Stevanom Pivarskim.[15] U septembru 1920. godine je na njegovo ime i ime Pavla Pavlovića kupljena kuća u ulici Jovana Cvijića 12, koja je postala zgrada Radničkog doma. 17. oktobra iste godine, na konferenciji Oblasnog veća izabran je za člana Izvršnog odbora KPJ za Banat.[16] Bio je aktivni agitator Komunističke partije tokom izborne kampanje za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zbog čega je često maltretiran od strane vlasti. Nakon predizbornog govora u Elemiru je uhapšen, ali je posle pritiska lokalnog radništva pušten.[17]

Posle donošenja Obznane, krojačka radnja Jozefa Bindera postaje mesto okupljanja komunista u ilegalnim uslovima, i mesto uspostavljanja veze gradske partijske organizacije sa okolnim selima. Bio je pod stalnim policijskim nadzorom, ali policija nije mogla da zaustavlja i pretresa građane koji su dolazili kod zanatlije pod izgovorom obične komercijalne delatnosti.[18] Posle donošenja Zakona o zaštiti države u julu 1921. godine, Binder je takođe hapšen i maltretiran.[19] U vreme ilegalnog rada partije, u Binderovoj krojačkoj radnji je radio, i kod njega se politički radikalizovao, mladi radnik Mihael Servo, kasnije narodni heroj Jugoslavije.

Početkom 1922. godine, Binder je pušten iz zatvora, te s Jozefom Hermalom obnavlja rad sindikata. Sindikati se distanciraju od reformističkog Glavnog radničkog saveza Jugoslavije i opredeljuju za prokomunističke Nezavisne sindikate Jugoslavije. 555 sindikalno organizovanih bečkerečkih radnika priključilo se Nezavisnim sindikatima.[20] 1923. godine, Binder je bio jedan od osnivača bečkerečkog ogranka Nezavisne radničke partije Jugoslavije, zbog čega je ponovo hapšen i isleđivan.[21] Na Drugoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Beču u maju 1923. godine, Binder je izabran za Hermalovog zamenika u Centralnom komitetu KPJ.[22]

Tokom dvadesetih je često bio hapšen i proganjan, što se uvek intenziviralo sa zaoštravanjem političke krize u Jugoslaviji. Kada je u leto 1924. godine Stjepan Radić otputovao u Moskvu i objavio pristupanje Hrvatske seljačke stranke Seljačkoj internacionali, država je donela odluku da zabrani rad Nezavisne radničke partije Jugoslavije. Binder je tad ponovo uhapšen, ali je brzo pušten na slobodu zbog nedostatka dokaza o komunističkoj delatnosti.[23] 1925. godine, Binder je kandidat pro-komunističkog "Radničko-seljačko republikanskog bloka" na lokalnim izborima u Bečkereku. Lista je, uprkos represiji, osvojila 262 glasa, odnosno 6,08%, i uspela da uđe u gradsko veće.[24]

Jozef Binder kao penzioner u Zrenjaninu pedesetih.

Binder je ponovo hapšen 1926. godine, ali je 1927. godine Radničko-seljački republikanski blok ostvario svoj najbolji rezultat do tada. Na izborima 6. novembra, dobili su 253 glasa i tri odbornička mesta. Binder je izabran za gradskog odbornika, a sa njim su u gradsko veće ušli još komunisti Zdravko Granić i Nikola Bišof. Na ponovljenim izborima u februaru 1928. godine, legalna komunistička lista prošla je još bolje, dobivši 554 glasa, odnosno oko 10%, a u gradsko veće ušao je i Mihael Servo. Svima je mandat poništen u septembru 1928. godine, odlukom policije koja ih je teretila za učešće u ilegalnoj komunističkoj organizaciji.[25][26] U leto 1928. godine, bečkerečka organizacija, uključujući i Bindera, jednoglasno se izjasnila za anti-frakcijsko Otvoreno pismo Kominterne članovima Komunističke partije Jugoslavije.[27]

Posle uvođenja Šestojanuarske diktature, Binder, kom je već bilo skoro šezdeset godina, se politički pasivizovao. Po početku okupacije u Drugom svetskom ratu, u proleće 1941. godine, Binder je uhapšen, kao i drugi viđeni stari Nemci–komunisti iz Bečkereka. Sedamdesetjednogodišnji Binder je nedugo potom pušten, jer nije bilo indicija da je povezan sa komunističkim pokretom, ali je uporno odbijao da se stavi u službu okupatora.[28] Ostao je društveno aktivan do kraja života, te je u socijalističkoj Jugoslaviji bio predsednik, a potom i počasni predsednik Udruženja penzionera grada Zrenjanina.[29] Preminuo je u Zrenjaninu 22. januara 1960. godine, dan nakon svog devedesetog rođendana. Binder je podigao cele generacije bečkerečkih komunista koje su stasale u prve tri decenije dvadesetog veka. Jozef Hermal opisao ga je kao "ponos radnika" i tvrdio da niko nije imao veće zasluge od njega za razvoj radničkog pokreta u Zrenjaninu.[14]

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Veg 1959: str. 92
  2. ↑ Kalman Čehak (ur.), Radnički pokret u Vojvodini, 1890–1914: Izbor i objašnjenja (Novi Sad: Arhiv Vojvodine, Filozofski fakultet, Muzej socijalističke revolucije Vojvodine, 1985), 585–586.
  3. ↑ "A nagybecskereki pártszervezet", Népszava br. 27, 31.1.1914, 12.
  4. ↑ Kecić 1972: str. 58
  5. ↑ Momčilović 1987: str. 43
  6. ↑ Momčilović 1987: str. 43–44
  7. ↑ Veg 1959: str. 93–94
  8. ↑ Momčilović 1987: str. 45
  9. ↑ Kecić 1972: str. 140–141
  10. ↑ Momčilović 1987: str. 46
  11. ↑ Veg 1959: str. 96–99
  12. ↑ Kecić 1972: str. 293–294
  13. ↑ Momčilović 1987: str. 47–48
  14. 1 2 Zoltán Kalapis, "A Közakarat hét napja", Magyar Szó br. 353, 25.12.1979, 17.
  15. ↑ Kecić 1972: str. 345
  16. ↑ Ubavka Vujošević i Vujica Kovačev (ur.), Drugi (Vukovarski) kongres KPJ, 20-24. jun 1920. Plenarne sednice CPV KPJ, februar-decembar 1920. (Beograd: Izdavački centar Komunist, 1986), 624.
  17. ↑ Veg 1959: str. 99
  18. ↑ Veg 1959: str. 100
  19. ↑ Veg 1959: str. 103
  20. ↑ Momčilović 1987: str. 52–53
  21. ↑ Miroslav Nikolić, Komunistička partija Jugoslavije od Obznane do osnivanja Nezavisne radničke partije Jugoslavije (Beograd: Rad, 1979), 408.
  22. ↑ Momčilović 1987: str. 54
  23. ↑ Momčilović 1987: str. 56
  24. ↑ Momčilović 1987: str. 58
  25. ↑ Momčilović 1987: str. 61
  26. ↑ Divna Albulj (ur.), Građa za istoriju radničkog pokreta i KPJ u Vojvodini, 1918–1929 (Sremski Karlovci: Istorijski arhiv AP Vojvodine, 1966), 445–446, 555.
  27. ↑ Momčilović 1987: str. 62–63
  28. ↑ Momčilović 1987: str. 203, 292–293
  29. ↑ Veg 1959: str. 105

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • "Binder József" u Zoltán Kalapis, Életrajzi Kalauz: Ezer magyar biográfia a délszláv országokból I. A–GY (Novi Sad: Forum Könyvkiadó, 2002), 122–123.
  • Kecić, Danilo (1972). Revolucionarni radnički pokret u Vojvodini 1917-1921. Novi Sad: Institut za izučavanje istorije Vojvodine. 
  • Momčilović, Đorđe (1987). Zrenjaninske vatre: Zrenjanin u ratu i revoluciji. Zrenjanin: Istorijski arhiv, Opština. 
  • Veg, Šandor (1959). „Komunisti Zrenjanina u doba stvaranja KPJ”. Zbornik Matice srpske za društvene nauke (22): 91–107. ISSN 0044-1937. 

Spoljašnje veze

[uredi | uredi kod]