Пређи на садржај

Oi!

С Википедије, слободне енциклопедије

Oi! (transkr. Oj!) je podžanr pank roka koji se razvio u Ujedinjenom Kraljevstvu krajem 1970-ih godina, prvenstveno u sredinama radničke klase. Povezan je sa uličnim pankom, a odlikuju ga jednostavni i snažni gitarski rifovi, naglašen ritam, neposredni tekstovi i refreni koji se često pjevaju horski, po uzoru na navijačke pjesme.[1]

Oi! muzika i prateća potkultura privlačile su pankere, skinhede i dio fudbalske navijačke publike. Pokret je nastao iz nastojanja da se pank rok zadrži kao neposredan izraz svakodnevnog života radničke omladine, nasuprot, po mišljenju pojedinih učesnika scene, sve izraženijoj komercijalizaciji i umjetničkom eksperimentisanju dijela ranijih pank sastava.[2]

Oi! se oblikovao krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, oslanjajući se na zvuk prve generacije pank grupa, kao što su Seks pistols (Sex Pistols), Kleš (The Clash) i Ramonsi (Ramones), kao i na britansku tradiciju pab-roka i navijačkog pjevanja. Njegove karakteristike bile su čvrst, jednostavan zvuk i refreni prilagođeni zajedničkom pjevanju na koncertima.[1]

Među važnim prethodnicima i ranim predstavnicima uličnog panka bili su Sham 69, Cock Sparrer, Slaughter and the Dogs, Menace i Andželik Apstarts (Angelic Upstarts). Njihova muzika povezivala je energiju ranog panka sa temama iz života britanske radničke omladine.[2]

Naziv „Oi!” popularizovao je muzički novinar Geri Bušel (Garry Bushell), koji je 1980. godine u britanskom nedjeljniku Sounds njime označio ovaj muzički pravac. Izraz je povezan sa uzvikom „Oi!”, koji je na nastupima koristio Džef „Stinki” Tarner (Jeff „Stinky” Turner), pjevač sastava Kokni Ridžekts (Cockney Rejects). U svakodnevnom britanskom govoru uzvik „oj” koristi se za privlačenje pažnje, u značenju približnom riječi „hej”.[2][1]

Među ranim i istaknutim Oi! grupama bili su Kokni Ridžekts, Andželik Apstarts, Forskins (The 4-Skins), Biznis (The Business), Blic (Blitz), Blad (The Blood), Piter en d Test Tjub Bejbis (Peter and the Test Tube Babies), Infa Rajot (Infa-Riot), Partizans (The Partisans), Red Alert i Opresd (The Oppressed). Rani razvoj pravca dokumentovan je na kompilacijama Oi! The Album (1980), Strength Thru Oi! (1981) i Carry On Oi! (1981).[2][3]

Kompilacije i promocija

[уреди | уреди извор]

Važnu ulogu u oblikovanju Oi! kao prepoznatljivog pravca imale su zajedničke kompilacije različitih izvođača. One nisu sadržavale samo snimke muzičkih grupa nego i priloge pjesnika i drugih učesnika scene. Prateći tekstovi predstavljali su Oi! kao izraz iskustava radničke omladine, naglašavajući vezu između muzike, lokalne zajednice i društvenog protesta. Istoričar Metju Vorli (Matthew Worley) navodi da su upravo ova izdanja pomogla da se različiti izvođači, koji nisu nužno imali identičan zvuk ili političke stavove, prepoznaju kao dio zajedničke scene.[4]

Tokom prve polovine 1980-ih objavljeno je šest kompilacija iz osnovne serije: Oi! The Album (1980), Strength Thru Oi! i Carry On Oi! (obje 1981), Oi! Oi! That's Yer Lot! (1982), Son of Oi! (1983) i The Oi! of Sex (1984). Izlazile su za različite diskografske kuće, uključujući EMI, Decca i Secret Records. Njihov značaj nije bio samo u predstavljanju novih pjesama: omogućile su manjim grupama da dođu do šire publike, a ujedno su dokumentovale promjene u sastavu i samorazumijevanju pokreta.[4]

Među učesnicima nalazili su se i autori koji su umjesto pjesama izvodili govornu poeziju sa temama radničkog života i međusobne solidarnosti. Primjer je pjesnik Geri Džonson (Garry Johnson), čiji je tekst „United” objavljen na kompilaciji Carry On Oi!. Takvi prilozi pokazuju da je rana scena uključivala i pisanu riječ, a ne samo koncertne nastupe i studijske snimke.[5]

Širenje i kasniji razvoj

[уреди | уреди извор]

Oi! je privukao znatnu pažnju početkom 1980-ih, ali je poslije medijskih kontroverzi i nasilja povezanog s pojedinim koncertima njegova prisutnost u britanskim glavnim muzičkim tokovima oslabila. Uprkos tome, žanr se širio u druge evropske zemlje, Sjevernu Ameriku i druge dijelove svijeta. Interesovanje za Oi! obnovljeno je tokom 1990-ih, a novi sastavi nastavili su da djeluju i u 21. vijeku.[1][5]

Tokom 1990-ih ponovno interesovanje za pank rok podstaklo je objavljivanje starijih snimaka i nastanak novih Oi! izvođača u Britaniji i izvan nje. U pojedinim sredinama žanr se razvijao zajedno sa širim uličnopankerskim scenama, pa se granica između izraza Oi! i street punk često razlikovala zavisno od grupe ili izdavača. Uprkos geografskom širenju, zajednički refreni, naglasak na nastupima uživo i teme svakodnevnog života ostali su česta obilježja ovog zvuka.[1]

U 21. vijeku interesovanje za rani Oi! opstalo je kroz reizdanja, koncerte starijih sastava i rad mlađih muzičara. Kao jedan od predstavnika novijeg britanskog talasa navodi se grupa Crown Court, čiji je album Capital Offence objavljen 2016. godine. U izvještajima o savremenoj sceni posebno se ističe nastojanje nekih izvođača da zadrže izvorni radnički identitet žanra, ali i da odbace njegovu povezanost sa krajnjom desnicom.[5]

Na srpskoj pank sceni sa Oi! pravcem ili njegovim uticajima povezivani su sastavi Dva minuta mržnje, Ritam nereda, Generacija bez budućnosti, Šaht, Direktori, Provokacija, Pure Impact i Jedino rešenje.

Muzičke karakteristike

[уреди | уреди извор]

Oi! se zasniva na jednostavnoj instrumentaciji karakterističnoj za pank rok: električnim gitarama, bas-gitari, bubnjevima i snažnom vokalu. Pjesme su obično ritmički direktne, sa kratkim rifovima i ponavljanjem osnovnih muzičkih obrazaca. Za razliku od nekih eksperimentalnih pank pravaca, u prvom planu su prepoznatljiva melodija i energija kolektivnog izvođenja, a ne složeni aranžmani ili instrumentalna virtuoznost.[1]

Posebno su karakteristični glasni, grupno otpjevani refreni. Njihova struktura podsjeća na pjesme sa fudbalskih tribina, zbog čega publika često može da učestvuje u izvođenju. Vodeći pjevač nerijetko koristi grublji i razgovorniji način pjevanja, dok ostali članovi grupe ili publika odgovaraju zajedničkim uzvicima. Ovakav odnos izvođača i slušalaca postao je jedno od obilježja po kojima se Oi! razlikovao od drugih struja britanskog panka.[1][2]

Oi! se vremenski djelimično preklapao sa razvojem hardkor panka, ali između tih pravaca postoje razlike. Dok je hardkor često naglašavao veoma brz tempo i oštriji zvuk, rani Oi! zadržao je izraženiju vezu s jednostavnijim oblikom panka iz druge polovine 1970-ih i melodijom pogodnom za horsko pjevanje. Granice ipak nisu stroge: pojedini sastavi imaju obilježja oba žanra, a izraz ulični pank koristi se i za grupe koje nisu neposredno povezane s prvobitnom britanskom Oi! scenom.[1]

U tekstovima se često pojavljuje prvo lice množine, čime se naglašava pripadnost grupi, kraju ili generaciji. Pored društvenih pitanja, zastupljeni su humor, zabava, prijateljstvo, lična iskustva i navijački identitet. Zbog neposrednog jezika i jednostavnih refrena, pjesme su bile prilagođene malim koncertnim prostorima i publici koja je željela aktivno da učestvuje u nastupu.[4]

Oi! nije predstavljao jedinstven politički pokret. Iako je u velikoj mjeri bio povezan sa identitetom radničke klase, među muzičarima i publikom postojale su različite političke orijentacije, od ljevičarskih i antifašističkih do apolitičnih i desničarskih. Uobičajene teme pjesama bile su nezaposlenost, radnička svakodnevica, društvena nejednakost, sukobi s policijom, fudbal, prijateljstvo i život na ulici.[2]

Povezanost sa skinhed potkulturom nije značila i pripadnost određenoj ideologiji. Među izvođačima bilo je otvorenih protivnika rasizma i fašizma, a neki su učestvovali u antirasističkim koncertima i inicijativama. S druge strane, pojedinci iz scene i dio publike bili su povezani sa krajnjom desnicom. Zbog toga se politička obilježja Oi! muzike ne mogu svesti na jednu opštu odrednicu.[6]

Od početka 1980-ih Oi! je u dijelu britanske javnosti povezivan sa navijačkim nasiljem, rasizmom i krajnje desničarskim organizacijama, među kojima su bili Nacionalni front i Britanski pokret. Takvoj slici doprinijelo je prisustvo ekstremnih desničara na pojedinim nastupima, ali su istraživači ukazali na razliku između Oi! scene u cjelini i zasebne mreže izvođača koji su promovisali rasističku ideologiju, uključujući muziku poznatu kao Rock Against Communism (RAC).[2][6]

Jedan od najznačajnijih događaja bili su neredi u Sautholu (Southall), u zapadnom Londonu, 3. jula 1981. godine, tokom koncerta sastava Forskins, Biznis i Lest Rizort (The Last Resort) u lokalu Hambrough Tavern. U kraju sa brojnom južnoazijskom zajednicom izbili su sukobi nakon dolaska većeg broja skinheda, a tokom nereda lokal je zapaljen i više ljudi je povrijeđeno. U izvještaju britanskog ministra unutrašnjih poslova parlamentu navedeno je da su neredi počeli razbijanjem izloga od strane grupe skinheda, nakon čega su se okupili lokalni mladići i uslijedio sukob s policijom. Različiti učesnici događaja kasnije su iznosili suprotstavljena tumačenja uzroka nasilja.[7][2]

Dodatne kontroverze izazvala je kompilacija Strength Thru Oi! iz 1981. godine. Njen naslov podsjećao je na nacistički slogan Strength Through Joy, dok se na omotu nalazila fotografija Nikija Krejna (Nicky Crane), pripadnika neonacističkog pokreta. Priređivač kompilacije Geri Bušel izjavljivao je da je naslov zasnovao na nazivu izdanja Strength Through Joy škotske grupe Skids i da u trenutku izbora fotografije nije znao identitet osobe na omotu. Ovaj slučaj dodatno je narušio javnu sliku Oi! muzike.[8]

Iako su pojedini desničarski izvođači preuzimali dio zvuka i izgleda Oi! scene, istraživanja upozoravaju da se istorija Oi! muzike ne može poistovjetiti sa istorijom neonacističke muzike. Među grupama i aktivistima unutar Oi! i skinhed potkulture postojale su i organizovane antirasističke inicijative.[6]

Odijevanje učesnika Oi! scene preuzimalo je elemente pank, skinhed i fudbalske navijačke mode. Karakteristični su bili kratka ili obrijana kosa, Dr. Martens čizme, kožne i pilotske jakne, takozvane harington jakne, farmerke, tregeri, polo-majice i majice sa oznakama muzičkih grupa. Dio publike nosio je i navijačke šalove i fudbalske dresove, dok su pankeri često zadržavali bedževe, prišivke, nitne i upadljivije frizure. Izgled nije bio potpuno ujednačen, jer je Oi! okupljao pripadnike različitih omladinskih potkultura.[3]

Референце

[уреди | уреди извор]
  1. ^ а б в г д ђ е ж „Oi![[Категорија:Чланци који садрже текст на језику — енглески]]”. AllMusic. Приступљено 2026-11-04.  Сукоб URL—викивеза (помоћ)
  2. ^ а б в г д ђ е ж Worley, Matthew (2013). „Oi! Oi! Oi!: Class, Locality, and British Punk”. Twentieth Century British History. 24 (4): 606—636. doi:10.1093/tcbh/hwt001. 
  3. ^ а б Marshall, George (1991). Spirit of '69: A Skinhead Bible. Dunoon: S.T. Publishing. ISBN 978-0-9518497-0-5. 
  4. ^ а б в Worley, Matthew (2014). „‘Hey little rich boy, take a good look at me’: Punk, class and British Oi!”. Punk & Post-Punk. 3 (1): 5—20. doi:10.1386/punk.3.1.5_1. 
  5. ^ а б в Spence, Simon (2022-11-19). „‘We are everything that scares curtain twitchers’: the bands resurrecting the spirit of Oi![[Категорија:Чланци који садрже текст на језику — енглески]]”. The Guardian. Приступљено 2026-11-04.  Сукоб URL—викивеза (помоћ)
  6. ^ а б в Windle, James; Schenk, Clara (2025). „The Origins of White Power Music: The Co-Opting of Punk and Oi! By a Parasitical Social Movement”. Deviant Behavior. 46 (10): 1329—1345. doi:10.1080/01639625.2024.2380738. 
  7. ^ „Disturbances (Southall And Liverpool)”. Hansard. UK Parliament. 1981-07-06. Приступљено 2026-11-04. 
  8. ^ Petridis, Alexis (2010-03-18). „Misunderstood or hateful? Oi![[Категорија:Чланци који садрже текст на језику — енглески]]'s rise and fall”. The Guardian. Приступљено 2026-11-04.  Сукоб URL—викивеза (помоћ)

Литература

[уреди | уреди извор]
  • Marshall, George (1991). Spirit of '69: A Skinhead Bible. Dunoon: S.T. Publishing. ISBN 978-0-9518497-0-5. 
  • Worley, Matthew (2013). „Oi! Oi! Oi!: Class, Locality, and British Punk”. Twentieth Century British History. 24 (4): 606—636. doi:10.1093/tcbh/hwt001.